Jedne godine bio sam pozvan u Kreševo na svečanost dodjele nagrade "Fra Grgo Martić", ali samo na poetski recital kod fra Grgina spomenika u gradu, dakle potpuno ''nevin'' što se tiče samih nagrada. U društvu kolege Dragana Marijanovića, kao vrhunskog poznavatelja Kreševa, bio sam gost kod našeg prijatelja Mila Jukića, a tu sam se prvi put susreo s nekolicinom sjajnih kolega književnika, s kojima sam kasnije izgradio kolegijalne i ljudske odnose na koje sam ponosan. Spomenut ću da sam tada upoznao Antu Stanića (našeg domaćina), Suzanu Lovrić, Senadu Zatagić, Marinu Šur Puhlovski i - Igora Marojevića.
Ovaj intervju s Marojevićem inspiriran je njegovim ukupnim pristupom pisanju i načinu života modernog književnika. Kad sam planirao intervjue koje želim uraditi, pitao sam Igora kad mogu s njim računati, s obzirom da je stalno 'u trci'. Kazao je: odmah sad! To je taj poseban učinak Kreševa, rekao bih...

Bljesak.info: Postalo je uobičajeno da tekstovi o Vama započinju rečenicom "Igor Marojević, jedan je od najznačajnijih srpskih suvremenih pisaca". Koliko je teško izboriti se za takav status i je li ga lako ''podnositi'' u suvremenom Beogradu i Srbiji uopće?

MAROJEVIĆ: Čujem tako nešto tu i tamo ali, ne iz arogancije nego iz stalnog Zeitnota, ne obraćam pažnju na nesupstancijalne stvari. Takav status ne znači mnogo i vrlo je sporan pa ga je utoliko itekako lako podnositi.

Bljesak.info: Vaša knjiga “Beograđanke” ("Laguna", 2014) lansirala Vas je među najčitanije suvremene pisce. Sad je, međutim, aktualno novo ostvarenje, "Prave Beograđanke", roman o fatalnim ženama 21. stoljeća. Međutim, knjige o Beograđankama nisu samo knjige o ženama, premda ste jednom kazali kako su žene bolji dio društva. Što Vam je, kao autoru knjiga, važno istaknuti u vezi s Beograđankama?

MAROJEVIĆ: Ako govorima o ovima, suvremenima, važno mi je da istaknem kako su one vitalniji dio grada, da ljepotom, spremnošću i intuicijom višestruko premašuju muškinje, a počele su da ih premašuju i a propos inicijative. Jedino me je žao što su Beograđanke platile cijenu višedecenijskog života u izrazito tvrdim i grubim okolnostima tako što su generalno izgubile na ženstvenosti.

Bljesak.info: Posve slučajno poznajem jednu sjajnu kolegicu koja je Vam je bila inspiracija za jedan od glavnih likova u „Pravim Beograđankama“. Kako inače reagiraju stvarne žene koje su se kroz svoju osobnost uspjele ''ušuljati'' u Vašu prozu?

MAROJEVIĆ: Konkretno, mislim da nije zadovoljna nijedna od četiri glavne junakinje koje sam isprva radio po likovima iz stvarnosti. U sva četiri slučaja posrijedi je manje-više nezadovoljstvo što građa nije prenesena u tekst u nekoj meri koja bi bila dovoljna. Inače sam svakog s kim sam surađivao u pisanju romana odmah upozorio da će predlošci u vidu životnih ispovijesti od jednog trenutka biti iznevjereni, prije svega za potrebe dramaturgije teksta. Razumijete, Miljenko, Igor Marojević Vam odgovara na pitanja, iako je istoimeni lik u romanu „Prave Beobrađanke“ višestruki leš... Premda je jedna od četiri junakinje naknadno bila nezadovoljna cijenom ispovijesti za ovaj roman koju sam joj platio, tako da joj se „Prave Beograđanke“ ne bi svidjele sve i da su joj se svidjele.

Bljesak.info: Jasno je, dakle, kako se Vaš najnoviji roman ne odnosi isključivo na žene, govori on i o suvremenim muškarcima. Kakav je generalno danas odnos muškarca prema ženi, najprije u urbanoj sredini u kojoj živite, i ima li tu razlika na relacijama između dva spola u usporedbi s drugim krajevima u Europi, primjerice u Španjolskoj koju dobro poznajete?

MAROJEVIĆ: Ovdje je porodično nasilje u porastu, tamo u opadanju. Ovdje sudstvo svojim kolebljivim, korumpiranim i/li proizvoljnim postupanjem ohrabruje i na nasilje i na ubojstvo. Ovdje je raznim majmunima posljednji dokaz muževnosti da izlemaju ženu jer je slabija. Može i djecu, do neke godine.

Bljesak.info: Živite u Zemunu, iznimno ste aktivni na socijalnim mrežama, primjećuje se Vaš naglašen kritički stav o suvremenom srpskome društvu, ali i o modernome društvu općenito. Što sve ne štima u svijetu oko Vas i nas?

MAROJEVIĆ: Meni se dotični stav manje čini kritičkim nego nihilističkim. Ili je, nažalost, i to eufemizam. S obzirom na nezaustavljivu i sve pomahnitaliju trku u naoružavanju, informiranju, dezinformiranju i zaglupljivanju, gdje je moral uvelike nestao čak i iz političkih govora, ne bi me čudio ni najnepovoljniji rasplet na globalnom nivou, a ikakav pomak na nacionalnom, pa možda i na regionalnom, bi me zaprepastio.

Bljesak.info: Kazali ste jednom prilikom kako se suvremeni pisac obraća dvjema različitim publikama – onoj koja slijedi priču i identificira se s junacima i događajima iz štiva i onoj koja egzistira na intertekstualnoj ili ironijskoj dimenziji štiva. Je li to mogući recept za uspješnost u književnosti?

MAROJEVIĆ: Ne znam je li, ali jasno mi je samo da u posljednjih desetak godina nastojim usvojiti taj neki pitki al' ne i plitki način pisanja, a i ono, samo, me nekako baca na to. Nije pisanje tako promišljen način kako bi se moglo zaključiti iz dijela mog odgovora, ali je neophodno naknadno osvijestiti bitne faze vlastitoga rada, između ostalog.

Bljesak.info: Pisci koji su uvijek u žiži javnosti, koji često nastupaju, oglašavaju se o različitim temama i u mnogočemu žele biti ''najpametniji'', nekako se 'po difoltu' definiraju kao mainstrem umjetnici, odnosno oni koji koketiraju s nekom vrstom estradne popularnosti. Mislite li da je danas uopće važna ta neka, zovimo je, klasifikacija književnika na introvetiranije i ekstrovertiranije?

MAROJEVIĆ: Čini mi se da danas pisac mora biti ekstrovertiraniji nego ranije da bi njegove knjige bile primijećene, iako je danas najlakše, zahvaljujući razvoju tehnologije i društvenih mreža, reklamirati se očuvavši privatnost. To je samo jedan od kojeg miliona paradoksa ovog vremena. Od njihovog postojanja, naročito ovdje, mene mnogo više čudi to što se samom gomilanju paradoksa većina ljudi još uvijek spremno čudi.

Bljesak.info: Spominjete kako postoji i dosta hejtera koji Vam upućuju poruke putem socijalnih mreža, a ima i onih koji Vam iz nekog njima poznatog razloga prijete. Kako se nosite s pritiskom javnosti i publike općenito?

MAROJEVIĆ: Da, prijete smrću i batinama što sam uvrijedio jednog pravoslavno-kreacionističkog gurua armije mentalno raslabljenih, tj. njihove armije. Toliko nemam vremena da ne stižem ni pročitati sve te prijetnje i eventualno kontaktirati s Policijom za tehnološki kriminal, koliko god bio apriorno skeptičan prema svakom ogranku policije. Kad čovjek toliko nema vremena, nema ni uvjeta za depresiju, anksioznost ili strah. To je dobro, a dok su se „Beograđanke“ prodavale kao lude, nisam mogao podnijeti ni kontakt s većinom publike, ni kad je došlo do toga, status bestseler pisca. To daje razne ideje raznim ljudima i pritisak za mene postaje nesnosan. Bio bih sretan da moj novi roman, „Prave Beograđanke“, ne bude bestseler.

Bljesak.info: Navodite u razgovoru za "b92", objavljenom krajem prošlog mjeseca, kako su knjige o Beograđankama sastavnice "Beogradskog petoknjižja". Pritom se bavite pojmovima kao što su digitalni realizam, odnosno hiperrealistička grana digitalnog realizma i slično. Možete li pojasniti ove pojmove, kako u kontekstu Vašeg književnog stvaralaštva, tako i u smislu suvremene pisane riječi općenito? Isključuje li ovaj, pomalo kibernetički pojam, ''digitalni realizam'' onu nužnu poetiku iz književnoga štiva?

MAROJEVIĆ: Ne vjerujem, zato što je trenutno na globalnom nivou teorijski aparat toliko zakazao da već duže od decenije imamo novu poetiku romana za koju nema imena a jasno je da ne spada u blaženopočivši postmodernizam. U ovom trenutku se za dan proizvede više informacija nego što je to prije samo nekoliko decenija slučaj bio tokom cijele godine. Ta kvantitativna promjena svakako je tolika da postaje i kvalitativna, a digitalnost sinonim za duh vremena koji nije nikako trendovski termin nego supstancijalno pitanje filozofije, psihologije, književnosti i dr. Digitalni svijet nije virtualni nego je online, kao što je razgovor na ulici offline, digitalna komunikacija odražava duh vremena i ne samo da je apsolutno zaslužila biti ravnopravno književno predstavljena nego je drugačiji pristup, ako se piše o vremenu ovom, gotovo nemoguć. Građa, tj. tema, diktira postupak... Meni sve to ipak zvuči više poetički nego kibernetički.

Bljesak.info: Za kraj pitanje koje neminovno dođe kad se intervju zaključuje (premda ono nije i najmanje važno): Što radite trenutačno, kakvi su daljnji planovi Igora Marojevića?

MAROJEVIĆ: Želim završiti „Beogradsko petoknjižje“, čiji su do sada objavljeni naslovi, romani „Dvadeset i četiri zida“, „Parter“ i „Prave Beograđanke“ i zbirka priča „Beograđanke“. U tu svrhu, uvelike radim na romanu „Došljak“. Potom mi valja završiti nerealistički ciklus, kojeg sam nazvao „Etnofikcija“, i kojim osim objavljenih „Schnitta“, „Žege“ i „Majčine ruke“ trebaju činiti još tri romana. Bit će to šestoknjižje što je, kada se piše o najnesretnijem od svih stoljeća, dvadesetom, i logično.